Intervju
Olja Lakićević i Nikola BerčekAutopark03.01.2010.Sama pomisao da na koncertu bilo gde u Srbiji, pored ulaznice prodaješ i disk garantuje jedino to da ćeš na gajbi imati kutijetinu nakrcanu svojim diskovima, koju premeštaš i preskačeš dan/noć.
Krajem prošle, 2009., godine u prodaju je izašao vaš novi album „Sve dalje“. Prvi moj utisak, kada sam album preslušao bio je da je „žešći“ u odnosu na prva dva. Da li se slažete sa mojom konstatacijom i šta mislite, zašto je to tako?
Nikola: Ovde ne bih pričao o tome da li je nešto žešće od nečeg što je bilo pre, ali ako postoje takvi nekakvi redosledi, onda se žestina može opisivati samo kao na ovaj ili onaj način, više ili manje uspešno obavljena tranzicija u pravljenju i aranžiranju muzike koju smo prezentovali. Principi i procesi kroz koje prolazimo su identični kao i na početku, jer se sve svodi na potrebu da se ovim bavimo. Nema razlike. Malo smo stariji i iskusniji, verovatno i malo bolje sviramo nego ranije, te smo na snimku tačniji, a samim tim i prezentniji. Možda ti se zato učinilo da je ovaj album žešći u odnosu na prethodne. Naravno, imali smo za svoje pojmove, fantastične uslove da sve to snimimo, u savršenoj atmosferi i uz saradnju sa, ispostaviće se, predivnim ljudima koji su tako veliki profesionalci da nismo imali utisak da smo na nekom oficijelnom ili formalnom zadatku, već da zaista samo treba da se prepustimo i uživamo u komforu jednog takvog snimanja. Pesma po pesma, uživo, svi zajedno, na 1, 2, 3... RAWK! Sve što se na ovom albumu čuje je taj jedinstveni trenutak u kom smo neke odluke donosili na licu mesta, neke stvari diskretno menjali jer smo napokon mogli lepo da ih čujemo, jednu pesmu smo bukvalno „oddžemovali“, i na albumu je upravo ta verzija, snimljena iz prvog pokušaja.
Imali sta problema sa nalaženjem izdavača i na kraju je album izašao kao „do it yourself“ izdanje. Pročitao sam na Oljinom blogu da ste čak diskove pakovali sami. To je dobra stvar za ljute fanove, sada svako ima disk koji je u rukama držao neko od članova benda. Međutim to pozitivno odsustvo sterilnosti ima i svoju tamnu stranu. Pored toga što morate da budete dobri muzičari, morate i da se razumete u kocku, odnosno, koliko smem da uložim i koliko na kraju dobijam. Kako to utiče na Autopark? I kakav utisak ostavlja na mlađe bendove kada vide kroz šta sve mora da prođe Autopark, koji je sve samo ne anoniman bend? U suštini ovo je pitanje o budućnosti scene.
Nikola: Hahaha... pa mi smo slobodni strelci... zar ne razumeš? To je sjajno. Vidi... mi smo se kao bend dogovorili da pokušamo sve sami. To je koncept od samog početka, jer je to najbolji način da pokušaš da shvatiš, sa jedne strane same izdavače i taj put koji oni prolaze, a sa druge strane još više produbiš svoj očaj kao neko kome je imati bend bezuslovna potreba i mora da se s vremena na vreme sretne sa onim prvima koji imaju svoja pravila, a nipošto nisu kompletirani tako da budu jedinstven servis i često postupaju i sa mnogo većim, starijim, poznatijim i uticajnijim bendovima po nekom suludom, utemeljenom automatizmu, potpuno svesni svega toga, ali i nespremni da šire i unapredjuju svoja polja delovanja, jer im sigurno nije lako, te se fokusiraju na ono u čemu im je prvo krenulo dobro, ako im je igde krenulo dobro. Izdavači sa kojima smo mi bili spremni na razgovor (jer, postojali su i neki sa kojima iz odredjenih razloga nikako nismo hteli) prosto nisu pokazali neki dovoljni stepen rešenosti da bar ostave utisak da smo podjednako u ovome. Trenutak kada smo imali gotov album svakako nije bio trenutak u kom ćemo se „razočarati u državu“, odbaciti sve svoje naj-naj porive i motive, postati autodestruktivni... torokati i čuditi se naokolo koliko je visok taj zid koji treba da se preskoči. Jer, u tom trenutku je za nas preostalo samo da pripremimo i odštampamo nešto što je bilo gotovo. Došlo je vreme gde se ta akcija po komplikovanosti može porediti sa nevinim odlaskom u fotokopirnicu. Potrefilo se da smo imali koncert, te smo honorar samo preusmerili, još po malo dodali i kao slobodni ljudi otišli u štampariju za omot, potom u fabriku diskova. 4 dana kasnije je sve bilo spakovano i mi smo bili spremni da se prema svojoj muzici odnosimo onako i onoliko koliko je sami poštujemo. Naš CD je ulaznica za koncert. Ta stvar niše nije opciona, ako mene pitate. Nema razloga da to bude, jer tavorenje na nekim policama u par radnji, u par gradova nema nikakvog smisla. Sama pomisao da na koncertu bilo gde u Srbiji, pored ulaznice prodaješ i disk garantuje jedino to da ćeš na gajbi imati kutijetinu nakrcanu svojim diskovima, koju premeštaš i preskačeš dan/noć. To nije zato što su posetioci naših koncerata neki neljubazni ljudi koji ne poštuju naš trud. Upravo je obrnuto, i mi moramo imati razumevanja za njih. Ne možemo ljude terati da plate kartu od svog džeparca ili plate nedovoljne za goli život. Kao što je Petrol lepo rekao: Nezgodno vreme – opasni dani. Imati izdanje samo da bi imao izdanje je glupi hir koji nikom ne donosi dobro, ja sam ubedjen. Kako se to valjda kaže, ni izdavačima ni izvodjačima... prvima zato što shvate da za sve te kamare diskova na kraju treba da plate i porez, a nama drugima, u tom odnosu je odredjeno da se žalimo i bunimo. Kome? To je kao neki usud. Jedni i da hoće da ostvare svoj izdavaštvo-američki-san to ne mogu zbog onih drugih, većih sa kojima bend kao što je naš, zbog ostrašćenosti koja će se doduše tanjiti i tanjiti tačno u onoj proporciji koliko je ova država duboko ušla ili bude ulazila u EU, nikako ne bi hteo, a to sam ti već kazao. Mi smo uložili sve što smo imali i mogli. To je nešto što podjednako važi za svaki bend, pa i za Autopark. Jedini utisak koji mi želimo da ostavimo je, nažalost, teška ilegala po svakom pitanju. Mi mislimo da je to fer koncept, jer... ako mora onako kako je to nama predstavljeno u ugovorima koji su nam nudjeni, mi onda nećemo. Odlučili smo se za „u se i u svoje kljuse“. Evo jedan mali igrokaz:Čovek 1: Dobar dan.
Prodavac: Dobar dan, izvolite.
Čovek1: Da li ovde može da se kupi karta za koncert Autoparka?
Prodavac: Da, da.
Čovek1: Molim Vas jednu kartu.
Prodavac: Evo, izvolite, ovo je vaša ulaznica.
Čovek1: Hvala lepo. Ali, ovo je CD...
Prodavac: Tako je!
Olja: Da nije bilo Nikole i njegove hrabrosti, ja se nikad ne bih usudila da uradim ovo. Kao, treći album i staviš se na vetrometinu. Tek sad shvatam da uopšte nismo na vetrometini više od drugih, mi smo zaklonjeni samim sobom i okrenutosti ka sebi, ali i ka publici, jer nam je odnos krajnje neposredan. Sve što je lepo, mora da bude teško. Ko se obeshrabri, taj muzikom ni ne treba da se bavi. Meni je zapravo najviše žao što moramo da razmišljamo i o ovome a ne samo o muzici i pesmama.
Tekstove piše uglavnom Olja, a tekstovi su definitivno jedan od glavnih aduta(vidi opet kartaroški izraz) ovog benda. Interesuje me u kom raspoloženju i u koje doba dana Olja piše tekstove?
Olja: Nema takve definicije. Volela bih da kažem da postoji neki ritual, ali nema ga. Pisanje pesama je potreba, ja sam čak propevala iz te potrebe, a nisam o sebi razmišljala kao o pevaču. Kao, žedan si, odeš i popiješ vodu. Samo, ovo traje malo duže i bolnije je, jer sve vreme gledaš u sebe. Pišem pesmu kad mi je Nikola donese, nešto osetim, sačekam da prepoznam šta je.
Ne znam koliko ljudi znaju da je Olja i pesnik? Iza sebe imaš zbirku pesama „Ispod stepeništa“? Pročitao sam komentar na jedan vaš youtube video gde se jedan momak žalio kako je tvoju zbirku kupio devojci kao poklon a onda su uskoro raskinuli i bilo mu je žao što nije mogao pre poklanjanja zbirku da pročita. Ne verujem da su raskinuli zbog sadržaja pesama. Da li planiraš uskoro možda neku novu zbirku ili je u pitanju situacija slična onoj iz drugog pitanja?
Olja: Ta priča o raskidu me je rastužila. Ja sam novu zbirku završila još prošlog leta. Sad više i nije nova, pošto već radim na novijoj. Povremeno objavljujem pesme na blogu. Mislim da izdavače zabole za moje pesme, a i mene da ih jurim. Bila sam opsednuta izlaskom albuma, nisam se ni trudila oko plasiranja svojih pesama. Shvativši da zbirka nije izašla ni posle toliko vremena, nedavno sam je ištampala, povezala ukrasnom trakom i poklonila osobi kojoj je posvećena. Da bih mogla da nastavim dalje da pišem. Mislim da ću se više aktivirati na tom polju u narednom periodu. Vreme je da se vratim i prozi koju sam pisala ranije.
![]() Kada spojimo Autopark i tvoju ličnu zbirku, kako bi mi odgovorila na pitanje: O čemu Olja piše?
Olja: O onome što me opseda. O međuljudskim odnosima koji se obično iz lepote pretvore u pakao, o besu koji se pretvori u tugu, o ružnoći koncepta sveta, i klaustrofobiji i zabrinutosti nad životom u zemlji koja mi je pojela pola života. O prolaznosti osećanja i udaljavanju, degeneraciji bliskosti. Neprijatne stvari, intimne, mnogima neugodne. To mi se sviđa. I tekstovi su neki filter za publiku. O(p)staju oni koji mogu da se nose sa tim. Na taj način, ja već puno znam o nekom našem fanu i bez da ga upoznam. Nego, na ovom albumu je i Nikola pisao neke tekstove. Ozbiljni semantički izazovi.
Nedavno ste imali zapažen nastup u Jelen top 10 emisiji na televiziji B92. Hit sa novog albuma „Pucketanje prstima“ već nekoliko nedelja je prvi na listi. Da li ste već osetili blagodeti tog publiciteta u vidu poziva za neke svirke?
Nikola: Ta emisija je, ipak, dobra. „Top of the Pops“, par decenija kasnije, ili... kako se to zvalo? „Zvezdana prašina“? Ono „ipak“ je tu samo zato što se u emisiji koristi play back. Tijana je u muzici stalno, poznaje scenu i ja mislim da se ona trudi. Sve se to dešava na jednom zavidnom nivou u odnosu na prošlo vreme. Direktor fotografije pošteno radi svoj posao. Montažer takodje. Scenografija je taman kakva treba da bude. Tijanini kostimi su zabavni, i sve deluje kao osmišljena stvar. Sve, izuzev samog razgovora koji je slobodan, i samo takav treba da bude i ostane. To je jedan, koliko dobar, toliko i proveren koncept. Scena se nazire jer se u emisiji stalno smenjuju bendovi i stvari se zbivaju istom brzinom kao i u realnom životu. To je svakako novost za ovu sredinu, ali i jedini način da takva emisija opstane. Mi im to želimo, isto kao i što Popboksu želimo da opstane, jer je na neki način, posle, verovatno par godina ispunjenih samo mukama uspeo da sakupi bendove na gomilu i veoma mnogo doprinese da jedna ovakva emisija postoji. To isto važi i za Trablmejker. To važi za svakog ko se trudi.
Kada se nešto trudiš, onda ti se nešto i dogadja.
Olja: Pitao si za svirke, iskreno, ne znam. Kad nas zovu, ne pitam kako znaju za nas. Mislim, nije baš da mi se telefon usijao od poziva, ali ok je.
Kada smo se već dotakli te nove emisije koje se prikazuje nedeljom u ponoć(što je, kako marketing emisije kaže, atraktivnije od subote u 17h), šta mislite o kvalitetu tamo zastupljenih bendova?
Nikola: Ma, ko danas ide na spavanje u ponoć? Ja mislim da ljudi danas nemaju vremena da idu u krevet tako rano. Čak i nedeljom. Potpuno mi je logično to što kažu marketing stručnjaci. Neka im bude. Svakako televiziju nebrojeno puta češće gledam nedeljom u ponoć nego subotom u pet popodne. Ako na tu stvar gledam kroz sebe, verujem da je to možda i najbolji termin za takvu emisiju.
Što se bendova tiče... evo ovako... na ovoj sceni su svi bliži ili dalji istomišljenici. Svi ljudi iz svih bendova koje ja poznajem, ako bi napravili svoju listu šta su slušali i koju muziku poznaju, koliko god da su „kemp i različiti“, moraju potvrditi da je recimo pesma „Hey“ od The Pixies podjednako velika kao i „Space Odity“, potom, da je „Dosta, dosta, dosta“ podjednako velika kao i „Zvižduk u 8“... svi odreda bi bili u stavu mirno ispred Siouxsie Sioux, ali i ispred Joni Mitchell. Polja uticaja i interesovanja su široka, a opet, postoji utisak da su svi ipak na nekakvom okupu. Recimo da je putovanje nekim prekookeanskim brodom završilo brodolomom, i da su se kao jedini preživeli, pustog ostrva dokopali Autopark, The Branka i Lepa Brena, i kada bi moć izbora pala na Autopark, izmedju The Branka i Lepe Brene bismo se odlučili da prvo pojedemo Brenu. Koliki god da je Brena profesionalac, i ma koliko da je zadužila ovu, a i ne samo ovu zemlju, verujte, mnogo je bitnije i bolje za ovu zemlju da postoji The Branka. Pritom, ovaj bend uzimam kao primer samo jer isto ima početno slovo „B“. Možda mi se ne dopada njihova muzika, ali ja te ljude kada sretnem u liftu koji putuje na sedmi sprat Bigz-a, mogu samo da poštujem. Kako bi se to bolje objasnilo? Recimo... naše prostorije su podjednako hladne.
Olja: Kvalitet bendova prati realnost. Meni je interesantnije što je pomeren termin. Verujem da se svi muče da emisija opstane jer, u ovoj zemlji procenat ljudi koje to zanima je mali. Nadam se da će opstati i da ih opšte televizijsko seljačenje neće potisnuti. Ja bih volela da je to na RTS-u u prajm tajmu, da znam zašto plaćam pretplatu. Ne treba udovoljavati većini, ali taj prokleti zakon novca diktira kvalitet. Ono što hoće mase, strašno mi se gadi.
Da se vratimo na vreme pre Atoparka. Šta je Olja slušala „kao mala“ i koji su joj muzički uzori, „strani“ i pre svega domaći?
Olja: Kao dete sam najviše volela Pretenders, Tom Vejtsa, Suzan Vega, imala sam i U2 fazu. Onda sam se susrela sa Morisijem i Smitsima, koji me je uništio i dao legitimitet mojoj dečjoj melanholiji, koja se posle razvila u svašta. Stone Roses, House of Love, šugejz bendove a ponajviše Ride, Afghan Whigs, Wedding Present. Od domaćih bendova, volela sam novi talas osamdesetih, zatim Duh Nibor, ali i ranu Zanu i Cacadou Look. U srednjoj školi sam volela Obojeni program i Darkvude. Kad bolje razmislim, sve što sam volela kao „mala“, volim i danas.Ja Autopark vidim kao nastavak beogradskih devedesetih. Naravno ne mislim na „one devedesete“, već na one koji su prošle jako neprimetno i koje je mogla da sluša vaša generacija, ako je želela naravno. Vreme koje je došlo posle raspada Jugoslavije i završetka novog talasa u Srbiji donelo je, tih prokletih devedesetih, pre svega Beogradu, nekoliko sjajnih bendova čija muzika još uvek čeka da bude otkrivena. Mislim pre svega na Draga Senića i sve njegove projekte, posebno Kurve. Tu je još svakako i Petar Pan. Moje mišljenje je, možda grešim, da je Autopark logičan nastavak ili nadgradnja stvaralaštva, između ostalog, i tih nepravedno zaboravljenih ljudi, stoga i prva rečenica ovog pitanja koje pomalo liči na izlaganje. Da li se slažete sa mnom?
Nikola: Mislim da su mnogo veći uticaj ostavili Boye, Obojeni Program, Luna/La Strada... potom Darkwood Dub, Fake Madonna’s Underwear ili Presing. Što se našeg gitariste tiče, njemu je do sada najveći ikada upućeni kompliment bio kada je neko iz publike na koncertu u Raškoj doviknuo BRAVO NOVI SAD! Toliko o uticajima. Mada mislim da su, bar što se zvučne slike tiče, na nas mnogo više uticali neki strani bendovi.
Olja: Paralela može da postoji zbog autsajderskog statusa. To nije muzika na prvo slušanje, nije sasvim indie, a nije ni pop. To odsustvo želje da se striktno definišemo je još jedan filter, odmah otpadaju svi sa predrasudama..A muzički nisam baš sigurna, što se tiče ovih poređenja. Ali da je nastavak na devedesete, to sasvim ima smisla. To su najintenzivnije godine bile, i najgore i najbolje istovremeno, nama prelomne.
Sada, kada pokušam da uporedim Autopark sa bilo kojim bendom sa današnje scene nikako mi ne uspeva. Da li ste vi zaista posebni ili možete da nađete vezu sa nekim domaćim sastavom, ja izgleda ne mogu zbog pristrasnosti?
Nikola: Scena prosto nije dovoljno velika. Ovde svaki bend za koji se čuje ima različit stil. Svako vuče na neku svoju stranu. Kada tiraži i interesovanje publike budu bili hiljadu puta veći, tada će biti više Repetitora, Autoparkova, Belgrad-jard-sistema, tih tvojih Petra Panova i Kurvi. Što se tiče scene... ne znam sa kim bismo se poredili...
Olja: Ne znam zašto bismo se poredili. Ne bih volela da se grupišemo bilo gde. Volim nepripadanje.
Pošto je početak 2010. šta bi voleli da nova godina donese vama i Autoparku? Evo možemo da zaobiđemo onaj stih Nikole Vranjkovića „sve je isto ko i juče, samo godina je promenila ime“ koji se nažalost već više puta pokazao istinitim.
Nikola: To je samo još jedan od dokaza kako bendovi koji nemaju nikakve veze jedan sa drugim mogu da odašilju isti smisao i poruku, a da su im kako reči, tako i muzika potpuno različita. Autopark to kaže ovako: „...novine nisu dovoljne/plaši me što vidim da/sve se ovde samo ponavlja...“. Možda se rimuje bolje ili gore, ali smisao je isti. Parafraziraću, jer ne pamtim dobro, ali Jarboli imaju stih „...ovde konji jašu ljude...“, ili tako nekako. Meni je to sve jedna te ista poruka.
Olja: Volela bih da budemo zdravi. Što se stanja u državi tiče, odnosno te paklene repetitivnosti, jedino nas može spasiti kolektivni politički azil.
Za kraj, tvoja poruka čitaocima trablmejkera?
Olja: Ne volim univerzalne poruke. Smisao treba tražiti u ljudima koje volite.
Intervjuisao: Joshibeast Pogledaj još...
Komentari
|
![]() ![]() ![]()
![]()
|



Nikola: Hahaha... pa mi smo slobodni strelci... zar ne razumeš? To je sjajno. Vidi... mi smo se kao bend dogovorili da pokušamo sve sami. To je koncept od samog početka, jer je to najbolji način da pokušaš da shvatiš, sa jedne strane same izdavače i taj put koji oni prolaze, a sa druge strane još više produbiš svoj očaj kao neko kome je imati bend bezuslovna potreba i mora da se s vremena na vreme sretne sa onim prvima koji imaju svoja pravila, a nipošto nisu kompletirani tako da budu jedinstven servis i često postupaju i sa mnogo većim, starijim, poznatijim i uticajnijim bendovima po nekom suludom, utemeljenom automatizmu, potpuno svesni svega toga, ali i nespremni da šire i unapredjuju svoja polja delovanja, jer im sigurno nije lako, te se fokusiraju na ono u čemu im je prvo krenulo dobro, ako im je igde krenulo dobro. Izdavači sa kojima smo mi bili spremni na razgovor (jer, postojali su i neki sa kojima iz odredjenih razloga nikako nismo hteli) prosto nisu pokazali neki dovoljni stepen rešenosti da bar ostave utisak da smo podjednako u ovome. Trenutak kada smo imali gotov album svakako nije bio trenutak u kom ćemo se „razočarati u državu“, odbaciti sve svoje naj-naj porive i motive, postati autodestruktivni... torokati i čuditi se naokolo koliko je visok taj zid koji treba da se preskoči. Jer, u tom trenutku je za nas preostalo samo da pripremimo i odštampamo nešto što je bilo gotovo. Došlo je vreme gde se ta akcija po komplikovanosti može porediti sa nevinim odlaskom u fotokopirnicu. Potrefilo se da smo imali koncert, te smo honorar samo preusmerili, još po malo dodali i kao slobodni ljudi otišli u štampariju za omot, potom u fabriku diskova. 4 dana kasnije je sve bilo spakovano i mi smo bili spremni da se prema svojoj muzici odnosimo onako i onoliko koliko je sami poštujemo. Naš CD je ulaznica za koncert. Ta stvar niše nije opciona, ako mene pitate. Nema razloga da to bude, jer tavorenje na nekim policama u par radnji, u par gradova nema nikakvog smisla. Sama pomisao da na koncertu bilo gde u Srbiji, pored ulaznice prodaješ i disk garantuje jedino to da ćeš na gajbi imati kutijetinu nakrcanu svojim diskovima, koju premeštaš i preskačeš dan/noć. To nije zato što su posetioci naših koncerata neki neljubazni ljudi koji ne poštuju naš trud. Upravo je obrnuto, i mi moramo imati razumevanja za njih. Ne možemo ljude terati da plate kartu od svog džeparca ili plate nedovoljne za goli život. Kao što je Petrol lepo rekao: Nezgodno vreme – opasni dani. Imati izdanje samo da bi imao izdanje je glupi hir koji nikom ne donosi dobro, ja sam ubedjen. Kako se to valjda kaže, ni izdavačima ni izvodjačima... prvima zato što shvate da za sve te kamare diskova na kraju treba da plate i porez, a nama drugima, u tom odnosu je odredjeno da se žalimo i bunimo. Kome? To je kao neki usud. Jedni i da hoće da ostvare svoj izdavaštvo-američki-san to ne mogu zbog onih drugih, većih sa kojima bend kao što je naš, zbog ostrašćenosti koja će se doduše tanjiti i tanjiti tačno u onoj proporciji koliko je ova država duboko ušla ili bude ulazila u EU, nikako ne bi hteo, a to sam ti već kazao. Mi smo uložili sve što smo imali i mogli. To je nešto što podjednako važi za svaki bend, pa i za Autopark. Jedini utisak koji mi želimo da ostavimo je, nažalost, teška ilegala po svakom pitanju. Mi mislimo da je to fer koncept, jer... ako mora onako kako je to nama predstavljeno u ugovorima koji su nam nudjeni, mi onda nećemo. Odlučili smo se za „u se i u svoje kljuse“. Evo jedan mali igrokaz:
Olja: Kao dete sam najviše volela Pretenders, Tom Vejtsa, Suzan Vega, imala sam i U2 fazu. Onda sam se susrela sa Morisijem i Smitsima, koji me je uništio i dao legitimitet mojoj dečjoj melanholiji, koja se posle razvila u svašta. Stone Roses, House of Love, šugejz bendove a ponajviše Ride, Afghan Whigs, Wedding Present. Od domaćih bendova, volela sam novi talas osamdesetih, zatim Duh Nibor, ali i ranu Zanu i Cacadou Look. U srednjoj školi sam volela Obojeni program i Darkvude. Kad bolje razmislim, sve što sam volela kao „mala“, volim i danas.














P.S. A drago mi je da se neko još uvek seća Petra Pana, sjajan i nažalost totalno zaboravljen bend čiji prvi album je jedna od nekoliko domaćih ploča koje su uvek na hard disku mog ajpoda.