17.06.2008. Navikao sam da me porede s Bukowskim. Sumnjam da je to zbog rakije. Ne znam, mislim da je u pitanju naracija, atmosfera... Ali, šta znači biti blizak jednom autoru?!
Za početak, kakva su tvoja dosadašnja iskustva s poezijom? Koliko dugo pišeš, koliko si knjiga do sada objavio, zašto pišeš?
Možda je pogrešno doživljavati me kao poetu. Ja pišem prozu, kratke priče. Te moje priče su pune simbolike i lirike, što je zapravo osnovni beleg poezije, pa ipak moram priznati da izbjegavam pisati pjesme. Naravno, tu i tamo ubodem koju... Na primjer, dešava se da započnem pisati neku pjesmu, pa se to onda proširi i na kraju završi kao priča.
Oduvek sam imao taj problem s poezijom, jer nisam mogao da pronađem način da se nosim s određenim pravilama koja ona zahtjeva od jednog autora. Poezija mora biti kratka, konkretna, kompaktna što može biti pravi problem. Mislim da sam našao neki kompromis pisanjem lirske proze. Pišem odavno, ali sam imao par nekoliko godišnjih pauza. I sve to vreme, dok sam radio svašta, sa sobom sam uvijek imao olovku i papir na koji sam zapisivao nešto: riječi, redove, linije, čak i poneku kratku pjesmu. Kad sad razmišljam o tome, to i nisu bile pauze već priprema za ozbiljnije, iskrenije, odgovornije i poštenije bavljenje pisanjem. Ja sam zapravo počeo s pisanjem pjesama. Mislim da je to neko pravilo. To da se u ranu mladost piše poezija.
Kako ti gledaš na današnju kreativnu povezanost bivših jugoslavenskih zemalja? Čini li ti se da poezija i glazba, te umjetnost općenito, ruše neke barijere među ljudima?
Mislim da umjetnost treba srušiti barijere u ljudima. Da nam udahne svježinu. Da nam donese to svjetlo tako neophodno da bismo mogli preživjeti sve one kilometre mraka koje nas znaju pratiti. Je, jugoslavenske zemlje su se odalečile, kako u društvenom, tako i u artističkom pogledu. Sad se polako prave ove nove veze. Ali prošlost se tako brzo raspala, jer su temelji te stare kulturne scene bili lošo postavljeni, veoma nepotistički. To traje i danas, taj nepotizam, taj gerijatriski akademizam. Danas imamo ovu novu šansu da zamijenimo taj stari mehanizam koji je puk'o, i izgraditi zdrav, prirodan odnos koji je veoma bitan kao svojevidna kulturološka kičma regiona, jer svi mi, ljudi sa Balkana, imamo sličnih problema, sličnu istoriju, slične jezike.
Tvoje su pjesme prepune iskrene i nepompozne surovosti. Otkud baš takvi motivi u tvojim pjesmama?
Jezik s kojim jedan pisac govori je materijal od kojeg je on sagrađen. To je moj način. Mislim, ne idem naokolo tražeći teme. Ne pronalaze niti oni mene. Eventualno se ipak sretnemo, recimo u baru, za šankom... Mislim da to počinje kao prijateljstvo – s rukovanjem. Gdje god sam prepoznao tragove sjete – ušao sam. Nekako umijem da se navučem na određene teme, na određena lica, boje, zvukove... Mislim da sam jako navučena ličnost. Pravi ovisnik.
Kome se zapravo obraćaš u pjesmi „Balada o starom keru“(1)? Kome su namjenjeni stihovi:
„… gde je tvoja sjena, čoveče?
Gde ti je lice?
Eno ti tvoja vrata, čoveče… “
To zapravo nije obraćanje. Ne vidim sebe kao profeta. Ne volim ići naokolo dijeleći lekcije. 'Stari ker' je nastao veoma prirodno. To je rezultat jedne duge potrage ka sopstvenoj estetici književnog stvaranja. Zatim sam napisao 'stari ker, revisited'. Tu je kraj. Mislim da sam izašao čist iz te priče. To je zapravo duga priča. Počela je u jednoj mojoj kratkoj priči zvanoj 'Dueti'. Onda sam nastavio rad u priči 'Snjegovi ispod nas'. Mislim da sam počeo slijediti određenu liniju i da će me ona odvesti do mog prvog romana. Koji su pisci i pjesnici ostavili najjači utisak na tebe? Da li je poveznica tvog pjesničkog izričaja s kasnijim radovima Charlesa Bukowskog samo subjektivni doživljaj čitatelja?
Navikao sam da me porede s Bukowskim. Sumnjam da je to zbog rakije. Ne znam, mislim da je u pitanju naracija, atmosfera... Ali, šta znači biti blizak jednom autoru?! To znači prepoznati njegov bol, prihvatiti ga. Preuzeti njegov krst i ponijeti ga dalje. Drag mi je matori, ne krijem. Čak mislim da je slika o njegovom djelu loše plasirana u javnost. On važi za nekakvog kenjatora, matorog jebača koji pije naokolo i kladi se na trkama, ne?! Nije tačno. Nije ni važno. Slike su gotovo uvijek pogrešne. Ja ne volim poete. Mislim da je poezija najužasniji vid književnog djelanja. Ne znam, poezija me je gotovo uvijek zamara, nikad nisam mogao razumjeti niti shvatiti te silne poete svjetske literature. Puno je magle tu. One pjesnike koje ja volim su zapravo muzičari. Volim Staplesa, volim Lanegan, tu je Waits naravno, Cohen, Cave... To su izuzetni pjesnici, vrlo konkretni i nedvosmisleni. To su ljudi koji i te kako mogu nabaciti par metaslojeva koji zatim komuniciraju s auditoriumom na vrlo različitim nivoima. Taj utisak je moja konstatacija, moj zahtjev, i to su pravila, da ih tako nazovem, koja važe u mojim pjesmama. Tražim riječi. Moram da zalazim na samu ivicu riječi i opipam da li je dovoljno oštra. Da li može ostaviti trag, luznu, da li može da zasiječe. Jer to je i funkcija poezije, da ostavi ranu otvorenu kako bi svi mogli vidjeti njen izvor, razlog priče.
Reci nam nešto o svojoj glazbi koju stvaraš te da li se i kako se ona isprepliće s tvojom poezijom?
Radi se o glazbi namijenjenoj teatarskoj predstavi.Pisao sam glazbu za profesionalni teatar iz Kumanova. Bolna priča, Goli Otok i sve to. Ta mi atmosfera odgovara, to je moj teren. Ta žestoka melankolija, tužna i puna ljudske patnje. Teatar je prava stvar za to. Mislim da sam se glazbom bavio oko 2-3 godina. Počeo sam pisati stihove i muziku, a zatim sam ostavio riječi i prešao na instrumentale. Kamerna postava: gudači, duvači, pijano i, naravno, vibrafon. Isprepliće se naravno. Radi se o istom senzibilitetu, istoj podlozi, istom nagonu kreirati te slike, moje slike koje se kreću kao neka vrsta teatarskih scena, činova. Radio sam i nešto za jedan kratki animirani film 'Stray' - nešto slično Sent-Egziperijevog 'Malog princa' - ta njegova istraga, taj seriozni poduhvat da razume ljudsku narav. Ljudsku glupost. Da pronađe svoje mjesto u kompetitivnom i ravnodušnom svijetu.
I za kraj, reci nam nešto o svojim planovima za budućnost.
Porodica. Obitelj. Žena. Djeca. Pas. Znate već.. Pelene i ta sranja.
Sreća pa su Hrvati uveli mere prohibicije protiv šunda i smeća YU estrade pa sad šund mafija hara po podrumima u kojima prže protuzakonitu relax muziku!
Na spisak nedopuštenih derivata i doping sredstava uvrstili su i čuvenu Seku Aleksić!
Po najnovijim saznanjima FIFA će da ukine i poništi sve rezultate hrvatske nogoloptačke reprezentacija na ovom eurposkom prvenstvu ukoliko se dokaže da su slušali pomenutu Seku! Najteža kazna za najteži doping koji je skoro nemoguće dokazati osim prisiutva blage retardacije i autizma.
Zemlje iz okruženja su uveli muzičke agente prisluškivače fićukanima. Onaj koji se prevari da recimo u Republici Srpskoj odfićuka Istrule mi dunja u fijoci, odmah ima apartman u Kuli - "Srpsko Sarajevo"!
Podržavam obitelj, djecu i ta sranja čak iako je pun jek borbe protiv tjedna! Čuvajte se -- što reče Branislav Džoni Štulić u pjesmi Poljubi me! Častim sa pet Karlovačkih! Žuja je nabolja
Intervju
Koji su pisci i pjesnici ostavili najjači utisak na tebe? Da li je poveznica tvog pjesničkog izričaja s kasnijim radovima Charlesa Bukowskog samo subjektivni doživljaj čitatelja?
Na spisak nedopuštenih derivata i doping sredstava uvrstili su i čuvenu Seku Aleksić!
Po najnovijim saznanjima FIFA će da ukine i poništi sve rezultate hrvatske nogoloptačke reprezentacija na ovom eurposkom prvenstvu ukoliko se dokaže da su slušali pomenutu Seku! Najteža kazna za najteži doping koji je skoro nemoguće dokazati osim prisiutva blage retardacije i autizma.
Zemlje iz okruženja su uveli muzičke agente prisluškivače fićukanima. Onaj koji se prevari da recimo u Republici Srpskoj odfićuka Istrule mi dunja u fijoci, odmah ima apartman u Kuli - "Srpsko Sarajevo"!
Podržavam obitelj, djecu i ta sranja čak iako je pun jek borbe protiv tjedna! Čuvajte se -- što reče Branislav Džoni Štulić u pjesmi Poljubi me! Častim sa pet Karlovačkih! Žuja je nabolja