Sat vec odavno ne radi, zavjese su sive od dima, savršeno se stapaju sa neokrečenim zidovima, prozori su neprimijetni jer je i dan siv, nebo je sivo... Na starom prašnjavom TV-u ništa pametno, nemam želju da gledam dječiji vikend program, a nemam snage da slušam muziku. Uvijek bude nešto što me podsjeti na nekog, pa se nasmijem ili naljutim ili rastužim, sve u svemu na kraju posivim. Treba mi cigareta, a pluća me bole i kašljem i svaki dan iznova obećavam samoj sebi da ću prestati pušiti. Sjetih se - postojao je i neko zbog koga sam htjela odreći se ovog svog poroka. Čak i nikotinska kriza izaziva sentimentalnost. Razbijeno ogledalo pod prigušenim svjetlom pokazuje sve nesavršenosti lica. Oči sijaju nekim čudnim sjajem koji nema veze sa zaljubljenošću ili srećom, nekako je zlokoban, zlosutan, previse otskače od dominantnog sivila. Ne uklapa se uz moj siv preglomazni džemper u kojemu se krijem od svega. Buljim u monitor računara koji mi pokazuje sve moje poraze koji su tamo negdje sretni i paradiraju veselim fotkama sa svojim ljepšim polovicama na socijalnim mrežama. A ja buljim u njih i skoro pa se nerviram, ponekad imam želju i da opsujem. Umjesto toga dostojanstveno ćutanje. I nova fotografija na kojoj se vidi taj zlosutni sjaj. Na svakoj fotografija neka novo maska, neka nova uloga, samo isti onaj zlosutni sjaj. On samo meni nešto poručuje, a ja nemam pojma šta. Ne razumijem. Ko mu... Dobro je, idem ja po novu kutiju cigareta i paket čaja. Moram da stanem ovoj prehladi i kašlju u kraj. Kažu da je od ponedjeljka opet lijepo vrijeme, da će otopliti. Sunce će da uništi sivilo. I onda ću da se opet smijem i obećam sebi da nema više patetičnih poruka zbog kojih ti ujutro bude krivo što si poslao, nema ničega što bi moglo da naruši imidž poker-face-ledene-bezosjećajne- šta god. Da nisam hjeterski raspoložena i prehlađena možda bih rekla YOLO! Ovako - na-a. Idem ja po cigarete i čaj. I gledati Hičkoka.