Započinjem svoj, uslovno ću ga nazvati, politički monolog koji vjerovatno necu imati snage niti zivaca da zavrsim. Vjerujem da ce imati i anti-religijski prizvuk, (iako sebe ne nazivam protivnikom vjere, niti ateistom), jer je politiku i vjeru skoro pa nemoguće odvojiti. Vjekovima su jedna drugoj bilo sredstvo za postizanje nadrealnih ciljeva pohlepnih pojedinaca željnih obožavanja i pohvala od strane zaludjele mediokritetne mase marioneta, koja nikada nije bila svjesna moći koju bi mogla posjedovati samo ako presiječe žice koje kojima su prikopčani na SITEM KRVOPIJA. Smatram da je lutkarski teatar (ogriješih se ovom izjavom o vlastitu profesiju) subliminalno u našu svijest ugradio ideju bespomoćnosti, potrebe da nas se usmjerava, vodi, određuje nam kretnje, prostor gdje ćemo se kretati i dao nam osjećaj da možemo imati onoliko „slobode“ koliko nam neće škoditi. Apsolutna sloboda ne postoji, ona je opasna i protiv nje se mora boriti. A svaki čovijek, kao jedno slabo biće, koje teži tome da ima vođu, nekoga ko će mu određivati pravila, postavljati limite i zakone, ne bi mogao opstati u slobodi, bio bi izgubljen. Prepušten sam sebi morao bi da pronalazi nove zakonitosti, vlastita pravila, jer potpuna sloboda pripada samo BOGU. A bog ima svoje pretstavnike na zemlji u raznim oblicima i obilježjima. Oni su tu da šire njegovu misao, da vladaju ljudima u njegovo ime, da dijele PRAVDU, kažnjavaju i nagrađuju shodno njegovom NALOGU. Vračevi, kraljevi, faraoni,poglavari plemena, poslanici,sinovi božiji, glasnici, papa i njegovo svećenstvo, monasi, isposnici, gurui... lista je preduga. Svi su oni bili tu da ljudima prenesu RIJEČ njihovog Stvoritelja, da obećaju RAJ onima koji budu slijedili svog PASTIRA, i da zaprijete PAKLOM onima koji se priključe NEČASTIVOM i ogluše o UPOZORENJA koje im nebrojeno puta upućeno. O tim velikim vođama pisane su i spjevane pjesme, epovi, njihovi likovi su isctavani na najuzvišenijim i najsvjetijim mjestima unutar KUĆA BOŽIJIH, ljudi su im se molili, ispovijedali, tražili oprost za GRIJEH, izgovarali MOLITVE, plaćali za oprost grijeha, poslije ih pretvarale u SVETCE, obilježavali SLAVE, posjećivali njihove GROBOVE i posmrtne ostake, plakali pred njihovim OLTARIMA i molili ih za ČUDA. Ljudi očajnički žele da vjeruju u čuda. Inače, čemu smisao njihove egzistencije. Sve treba da ima neku veću SVRHU i značenje. Bilo bi to dobro da se u tom istom sistemu božijeg predstavbištva na zemlji nisu našli oni oportunisti, materijalisti koji u svemu, pa tako i u toj iskrenoj ljudskoj potrebi za PRIPADNOSTI nekome ili nečemu, nisu vidjeli svoju korist. Čovjeku kada usadiš i fiksiraš određenu IDEJU, vezuješ ga za niti oko njegovih ekstremiteta i glave i počinješ njime upravljati, MANIPULIRATI. Religija je najjednostavniji način. Još u prvobitnoj društvenoj zajednici je bilo tako. Vrač pod dejstvom psihoatkivnih supstanci u dubokom transu je dobivao poruke i upute od DUHOVA šta i kako da pleme radi da bi njima bili zadovoljni. I ljudske žrtve su nerijetko prinošene, a ljudi koji su bili ODABRANI da donesu SPASENJE svome napaćenom NARODU mislili su kako im je pripala velika čast. Ne može svako obaviti takav zadatak. Poslije su to bili razni mučenici i mučenice koji su svojim fizičkim i duševnim PATNJAMA donosili spas cijelom LJUDSKOM RODU. ISUSA su razapeli na KRIŽU, on se i dalje molio za isti taj narod. Poslije je taj isti križ, koji je predstavljao nešto SRAMNO, odraz krajnjeg zvjerstva postao religijski SIMBOL pred kome ljudi kleče i mole se. I svi koji vjeruju u njega, vjeruju da će se SPASITELJ opet jednog dana pojaviti na zemlji da ih spasi od ovozemaljskog ZLA. Vjerovatno će ga opet razapeti, ako im je jednom uspjelo, zašto ne bi opet. Neka jedan čovijek svojim mukama donese ISKUPLJENJE za cijeli ljudski rod. Zašto bi se svi mi žrtvovali?! Vođeni tom idejom, naučeni tim modelom ponašanja, nemilosrdno gazimo jedni druge, a sve opet pravdajući kroz neka viša pravila ODOZGO. Uvijek će biti kamikaza, luđaka koji će se raznosti eksplozivom, ubijati nevinu djecu jer im je to unutrašnji glas tako rekao, uvijek će biti onih koji će biti spaljivani na lomači da bi zadovoljile i smirile GNJEV boga. Krvavi rat koji je meni nekako najbliži, jer se valjda odvijao u mojoj zemlji u nekom mom početnom, bezbrižnom stadiju življenja upravo se vodio u ime Bog(ova). Barem su tako ljudi vjerovali. Jedni su povikivali tekbire i dizali dva prsta, drugi tri i svi su se poistovjećivali sa svojom VJEROM i NACIJOM i bili spremni svojim golim životom braniti križ ili mjesec i zvijezdu koju su nosili oko vrata. Ni sami nisu bili svjesni da je to samo bilo sredstvo za političke ciljeve pojedinaca koji su izabrali najlakši mogući put da zaslijepe pripadnike svoga naroda – tako što su umiješali religiju. Koji još čovijek koji iskreno vjeruje smije da se ostane ravnodušan kad mu se napadne bog? Svog boga branimo svima silama i svako ko ima drugo mišljenje ne zaslužuje da živi! Ono malo ljudi koje nije htjelo da učestvuje u tom cirkusu proglašeno je za IZDAJNIKE svoje OTADŽBINE i glasno im se u lice povikivalo „Gdje si bio ti kad je bilo najteže“? Spjevane su patriotske pjesme i glasno se povikivalo da „Nikad neće više koračiti preko Drine“, pa su opet jedva dočekali da upravo tamo zarade basnoslovni novac pjevajući sentimentalne ljubavne balade. Masa njih je sad opet zaboravilo da su samo par godina unazad bili veliki MUSLIMANI, KATOLICI i SRBI koji su se međusobno klali jer im je to neko rekao da treba raditi. Vodio se SVETI RAT, koji, bojim se, nikad nije istinski okončan. A sve u ime boga. Nikad sama nisam našla niti jedan dokaz da je to bog zaista htio i niko me neće uvjeriti u suprotno. Ne trebaju njemu ljudske žrtve, ni veliki vjerski objekti sa oltarima, ne treba njemu novi luster, niti eksodusi koji se tobože čine u njegovo ime, ne trebaju njemu pare da bi nam oprostio grijehe. On je ipak Bog i materijalizam je ono što je valjda svojstveno ljudima. On je apsolutna sloboda koju materijalni svijet samo ograničava. Zato smo mi ljudi ostali zarobljeni u vlastitim mediokritetskim shvatanjima i poimanjima svijeta i poretka i zato je nama tako lako manipulirati. Htjela sam pomenuti križarske ratove, način na koji vjerske zajednice zarađuju i sarađuju sa pretstavnicima vlasti, htjela sam se dotaći i pojma sekularnog društva, spaljivanja Kur'ana, protesta Pussy Riot i njihovom političkom linču, antiterorističkom ratu i politici Amerike, ideji o Arijevskoj rasi koja je cijelu jednu naciju dovela do granice totalnog uništenja... trebalo je tu ponešto pisati i o teorijama zavjere, masonima, teza o lutkarskom teatru i subliminalnim porukama koje usađuje trebala je biti detaljnije i opširnije razrađena kako ne bi izazvala zabune jer je manje- više upotrijebljena kao (priznajem klišeizirana) metafora, ali sam već na početku rekla kako za to vjerovatno neću imati previše strpljenja. Nažalost, ta prva rečenica bila je istinita. Ovako sam samo šturo nabacala sve ono što mi je u datom trenutku bilo na umu i definitivno ne stavljam tačku na ovu svoju raspravu. Razviće se ona vjerovatno kad počnu velike i žestoke predizborne kampanje u kojima se opet ljudi najviše služe nacionalizmom, a koji je barem kod nas direktno vezan uz religijsko opredjeljenje, da bi zadobili glas nekog napaćenog jadnika koji svoje usađene ideale ne bi prodao nipokojoj cijeni. Kad god ne možeš da nađeš dobar protuargument samo citiraj odlomak iz neke svete knjige i zasprijeti onozemaljskim paklenim patnjama. Time ćeš izbaciti svoga protivnika iz cipela, ili mu barem zadati strah u kosti.