Nesto me gusi, osecam da tu vise nema mesta za mene, plivam u mestu, ne vidim izlaz... Besnim, udaram, ali ne vredi, moram da odustanem, i taman kad sam izgubila svaku nadu za opstanak, nesto iznenada poce da me gura, opet osecaj nemoci. Sta je sad ovo????
Neka sila me vuce, kao da na glavi imam magnet koji me vuce... i posle tog mucenja i probijanja, konacno, konacno svetlost, posle toliko vremana u mraku, sta je sad ovo???
I opet cujem neku nepodnosljivu buku, dreku, nervira me i postaje sve jaca...aaaaaaaaaaaaa.... izludjuje me.....
Odjednom, ugledah nekog malog zelenog. Sta je sad ovo???
U cudu sam, kad ono oko mene mnogo zelenih likova, a meni i dalje nista nije jasno, ko su ovi i sta ja radim ovde??? Sta je ovo???
Odjednom osecam kako opet plivam tj. kako me neko trese i jedino znam da mi se to ne svidja, nervira me i opet cujem neku nepodnosljivu dreku....aaaaaaaaaaaaaaaaaaaa.... Sta je sad ovo????
I konacno, jedno lepo, milo lice koje se ne zeleni i koje svojim osmehom konacno utisava onu nepodnosljivu dreku... Sad znam sta je sve ovo!!!
Ja sam se rodila, izasla iz stomaka, a ti mali zeleni su doktori i babice u porodilistu, da, da sad kapiram to milo lice me je nosilo u stomaku devet meseci i konacno se spasilo tereta koji je uporno udarao iznutra i zeleo da izadje, a to sam ja! :)
Konacno slobodna.... I sva ta dreka koja me je nervirala, pa to je bio moj plac, bas sam bila nepodnosljiva...aaaaaaaaaa....
Uh kakvo olaksanje... Ipak nisam negde medju nepoznatim bicima, to su samo ljudi... :)