Uvek sam nalazila nove i nove stvari koje necu,
stalno se sirila lista toga ,
krenula sam od onoga sta ne bih i necu,
ali sam shvatila da toga ima mnogo a malo ima onoga sta hocu.
Tomas Edison je negde rekao da on nije
tek iz stoprvog puta pronasao sijalicu
vec da je pronasao sto nacina kako
ne treba napraviti sijalicu i jedan kako treba.
Sada me ne interesuje sta ne moze i
sta je ne ostvarivo i
sta ne zelim
i sto nikada nece biti
vec
se trudim da samo trazim
ono sto bih mogao
ono sto bi bilo interesantno
ono sto zelim .
i svim silama se trudim da
provedem vreme
radeci takve stvari.
Bitno je da skontas da imas izbor.
Da skontas da biras bitke!
Izgleda jednostavno-
jeste, znam, imam izbor
ali
to se odnosi i kada radis ono
sto mislis da moras a apsolutno nista ne moras , nista,
samo da umres.
Sve drugo , obziri prema nekome, ljubaznosti , red,
tradicija, kultura, strah da ne ukaljas obraz familije
su bitke u koje
ulazis a ne znas kako su pocele,
zasto se vode,
i sta ces dobiti kada dobijes bitku?
Prihvatas sebe zdravo za gotovo,
radis jer je navodno tako u tvojoj prirodi a
lako je proverljivo
da je to sve promenjljivo.
a ako je promenjljivo
zasto aktivno ne ucestvujes u
izgradnji same sebe?
Zasto dopustas okolini i drustvenim okolnostima da te
ukalupljuju i ogranicavaju
sta ces ti biti?
Izmisli sebe!
iz pocetka ,
iz osnova,
promeni karakter,
nacin reagovanja na spoljnje drazi,
nacin kakva ce osecanja probuditi u tebi okolnosti i
samim tim menjas ono sto si ti.
Ali nece da moze
Sad sam čudno inspirisan (eov uključuh čak i yu slova
Jedina stvar koju dobijaš takvom promenom je kretanje i akcija ali bez nekih bitnih(suštinskih) posledica po tebe.
Ljudi teže slobodi, hoce da se otrgnu kulturi kojoj pripadaju, da razbiju sve norme i vrednosti koje ih na neki način sputavaju i da izgrade sebi nešto novo i drugačije.
E to je problem i mesto gde nastaje začaran krug a zbog važne uloge koju kultura (bilo koja i kakva) igra u našim životima. Kultura ti određuje način mišljenja preko jezika koji naravno, prihvataš i koji ti je neophodan za mišljenje. Dakle, dok mislš kako da je rušiš koristiš se upravo njom. I koliko god se trudio i menjao stvari u culju pokazivanja kako je neke stvari moguće uraditi i kako neke stvari guše ti u suštini potvrđuješ tu istu kulturu. Akulturalnog mišljenje i života nema, to je karakteristika ljudske vrste!
E sad je pitanje kako se sa time izboriti. Pomiriti se nećemo, kao što to rade mediokriteti, druga smo mi sorta.
Ja trenutno testiram tezu Jon Lajoie-a: "Zabole me", a poenta je de se ništa ne menja, samo se treba zezati i sprdati
Probajte i vi
(odričem se odgovornosti za bilo kakve posledice koji gornji tekst može da ima, ne pretsavlja moje mišljenje već fikciju